Europske perspektive hrvatskog gospodarstva

Objavljeno: 16.09.2021.
image

Autor: Kristijan Skočibušić / Foto: Arhiva TC

U gospodarskom smislu zadnjih tridesetak godina Hrvatska je tipično tranzicijska zemlja. Pokušaj naglog prijelaza iz socijalističkog dogovorenog gospodarstva u tržišno pokazao je čitav niz manjkavosti hrvatske privrede. Hrvatska još uvijek ima nedovoljno razvijenu infrastrukturu koja može odgovoriti potrebama informacijskog društva. Razarajuće naslijeđe socijalizma i njegovih  promašenih investicija, dvojbene privatizacije, korupcija, neučinkovito pravosuđe, manjak investicija (kako domaćih tako i stranih), veliki i neučinkoviti državni aparat tek su dio svakodnevnih problema hrvatskih poduzetnika. To lako prepoznaju svi partneri u poslovnom svijetu hrvatskog gospodarstva, od radnika i sindikata do poslodavaca i investitora.

Ipak, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, uvođenje eura i ulazak u zajednicu zemalja Schengenskog prostora hrvatskim gospodarstvenicima omogućeno je lakše i brže poslovanje na velikom zajedničkom tržištu. Članstvo u EU i uvođenje eura hrvatskom gospodarstvu i poduzetnicima trebalo bi osigurati bržu prilagodba sustava i osigurati poslovne uvjete kakve imaju i ostali poduzetnici u drugim zemljama članicama. Primjena novih tehnologija, znanja i iskustava uspješnih gospodarstava (poglavito onih koja su prošla kroz tranziciju) trebala bi u konačnici dovesti do gospodarskog rasta. On je preduvjet da hrvatska država ima stabilnosti i sigurnost, a građani kvalitetniji život.

Mnogo toga se mijenja u hrvatskom gospodarstvu, ali nedovoljno brzo. Ograničavajućih čimbenika za uspješan gospodarski razvoj je mnogo. Teške posljedice na hrvatsko gospodarstvo ostavio je Domovinski rat u kojem uništeno više stotina poduzeća i izgubljeno tržište. Hrvatsku su nakon Domovinskog rata preplavili strani trgovački lanci i centri u kojima se uglavnom prodaje roba iz uvoza. Poticaja za domaću proizvodnju bilo je malo ili je gotovo nije bilo. Propale su, ili doveden na rub opstanka, doveden mnoge nekad uspješne proizvodnje. Među prvima privatiziran je hrvatski bankarski sustav. Većina hrvatskih banaka, gotovo preko noći, našla se u stranom vlasništvu.

Nasuprot tome, pravih velikih investicija (poglavito stranih) tijekom devedesetih te u prva dva desetljeća 21. stoljeća nije bilo. Rezultat svega toga je to da hrvatsko gospodarstvo još uvijek, u najvećem dijelu, nekonkurentno u usporedbi s gospodarstvima visoko razvijenih zemalja Europske unije. Ne koriste se potencijali prirodnih resursa (poljoprivreda), a nema ni učinkovite i dobro osmišljene strategije industrijskog razvoja. Veliki problem hrvatskog gospodarstva je manjak kvalitetne radne snage, veliko iseljavanje mladih i loša demografska politika.

Članstvo u EU i njeni fondovi veliki su kotač zamašnjak za hrvatsko gospodarstvu i ponekad se čine kao svjetlo na kraju tunela. Mnogo se radi na razvoju i oporavku infrastrukture (ceste, željeznica), provode se reforme (pravosuđe, obrazovanje, javna uprava i dr.). Turizam je jedna od rijetkih gospodarskih grana koja bilježi stalni rast. U globalnom svijetu istaknuto mjesto pripada nekim hrvatskim poduzećima iz IT sektora  te poduzetniku Mati Rimcu u autoindustriji.