Baščanska ploča (oko 1100.)
Autor: Kristijan Skočibušić / Foto izvor: Internet
Hrvati su jedna od rijetki naroda jugoistoka Europe koji se mogu pohvaliti starom i bogatom kulturnom poviješću. Nakon niza dokaza o postojanju hrvatskog naroda i njegovom životu pisanih latinskim pismom i jezikom, prvi veliki i najvažniji spomenik hrvatske pismenosti na hrvatskom jeziku i pismu je Baščanska ploča (oko 1100. godine) pronađena na otoku Krku. Ona je više od nepobitnog dokaza o hrvatskom vladaru Zvonimiru, ona je temelj hrvatske kulturne vertikale.
Nakon te kamene ploče u neprekinutom nizu sve do današnjih dana možemo pratiti Hrvatske uspone i padove, veze i nesuglasja s razvijenim europskim kulturnim narodima, te djelima umjetničkim i znanstvenim mjeriti svoje vrijednosti u kontekstu europskog kulturnog kruga. Splićaninu Marku Maruliću objavom Judite na hrvatskom jeziku 1521. zaslužno je pripala titula oca hrvatske književnosti, a nedugo zatim Bartol Kašić će 1604. godine objaviti i prvu hrvatsku gramatiku. Dubrovnik je na hrvatskom jugu oduvijek bio sinonim za slobodu i umjetnost. On je hrvatska Atena. Tu su rođeni ili stvarali mnogi velikani hrvatske i europske pisani riječi, od Marina Držića do Ivana Gundulića i Ruđera Boškovića. No ništa manje značaja za ukupni hrvatski kulturni bitak nemaju ni osobe i događaji u sjevernom djelu Hrvatske gdje se osnivaju mnoge škole, prva sveučilišta, a u Lepoglavi pavlin Ivan Belostenec (1593.-1675.) stvara čudesno leksikografsko remek djelo onoga doba višejezični rječnik Gazophilacyum.
Ideje prosvjetiteljstva snažno su odjeknule u hrvatskom narodu. Andrija Kačić Miošić piše Razgovor ugodni naroda slovinskoga (1756.), najviše tiskanu i najčitaniju hrvatsku knjigu u povijesti, a u stopu ga na sjeveru, u Slavoniji, slijedi Matija Antun Relković djelom Satir iliti divji čovik (1762.). Cilj je pisanom narodnom riječju prosvijetiti i osvijestiti narod kako bi odlučno krenuo u borbu za prosperitet i slobodu.
Događaji i ličnosti iz 19. stoljeća trajno su obilježila hrvatsku povijest i kulturu. Središnje mjesto u tome pripada Hrvatskom narodnom preporodu (Ilirskom pokretu). Ljudevit Gaj, Janko Drašković, Petar Preradović, Dimitrije Demetar, Stanko Vraz, Ivan Kukuljević Sakcinski i dr. neumorno rade na polju osvješćivanja naroda i stvaranju moderne nacije. Glavna poluga u tome im je bila jezik, a uzor su vidjeli u velikim europskim narodima. Objavljuju se jezične i druge studije o hrvatskom jeziku, pišu prvi pravopisni priručnici, osnivaju narodne čitaonice, izvode djela starijih hrvatskih autora.
Hrvati su oduvijek bili uz bok razvijenim europskim narodima po kulturnom razvitku. Stilska i umjetnička dijela slijedila su poetiku europskih kulturnih središta, a u likovnoj i glazbenoj umjetnosti po talentu i snazi umjetničkog izraza Hrvati su se mjerili smo s najvećim narodima. Tako je bilo nekada, tako je i danas.
Danas nitko u europskoj kulturnoj javnosti ne osporava vrijednost umjetničkih djela slikara Vlahe Bukovca, Emanuela Vidovića, Slave Raškaj, Mirka Račkog, Miljenka Stančića, Ede Murtića, Virgilija Nevjestića i drugih. Na polju kiparstva spomenimo tek svjetski priznata i cijenjena hrvatska kiparska imena: Ivan Rendić, Ivan Meštrović, Antun Augustinčić, Ivan Kožarić, Kuzma Kovačić, Marija Ujević Galetović. Naravno, na spomenutim imenima ne iscrpljuje se bogata lepeza hrvatskih kipara, no od mlađe generacije kipara svakako treba istaknuti Iliju Skočibušića koji je diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine izradio i postavio više skulptura znamenitih Hrvata, a iznimno veliki uspjeh postiže izradom djela sakralne tematike (oltari, relikvijari, krstionice, križevi i dr.).
Mnogi se još uvijek s velikim poštovanjem sjećaju glasa Milke Trnine i drugih hrvatskih opernih primadona koje su ostavile neizbrisivi trag na pozornicama diljem Europe. Hrvatski književni autori rado su prevođeni na druge jezike. Antun Gustav Matoš, Tin Ujević, Miroslav Krleža, nobelovac Ivo Andrić te desetci drugih autora pronijeli su slavu hrvatske pisane umjetničke riječi i postavili stijeg hrvatske kulture na Olimp gdje muze umjetnosti nikad ne umiru.
Izvori: _____________
- Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture. (1980.) : Školska knjiga. Zagreb.
- Frangeš, Ivo. (1987.) : Povijest hrvatske književnosti. Nakladni zavod MH / Cankarjeva založbe. Zagreb / Ljubljana.
- https://www.tomislavnews.com/intervju-ilija-skocibusic-nasljednik-velikog-mestrovica/
