Markov trg u Zagrebu – središte političke i zakonodavne vlasti
Autor: Kristijan Skočibušić
Povijesni hod Hrvata na prostoru današnjih hrvatskih zemalja počeo je doseljavanjem u 7. stoljeću. To je vrijeme velike seobe naroda na europskom prostoru. Malo je povijesnih izvora koji će dati jasnu sliku toga vremena i načina na koji su Hrvati osvojili novi životni prostor i na kojem će ostati, u više ili manjim promjenama, do današnjeg dana. Povijesnih prijepora i nedoumica je mnogo, no ono oko čega se svi slažu je da su Hrvati dolazeći na zemlju omeđenu Jadranom i Dravom donijeli jedan posve novi način života, nove gospodarske aktivnosti i društveno uređenje. Nedvojbeno je da su Hrvati u to vrijeme bili vrlo snažan narod koji nije prezao ni pred kim da bi se obranio i dobio svoj životni prostor. Tako su im prvi na udaru bili Avari i drugi narodi koji su živjeli na tom području koji, pred snagom i ratničkom vještinom Hrvata, nisu imali velikih izgleda. Dio romanskog stanovništva napustio je prostor na kojem je do tada obitavao, a ostatak se prilagodio novim životnim pravilima koje su donijeli Hrvati, narod slavenskoga roda.
Oton Iveković: Dolazak Hrvata
No, dani blistavog dolaska, nisu trajali „vječno“. Trebalo je u stoljećima što su dolazila puno vještine i umijeća da se sačuva novi životni prostor i dobije priznanje onodobnih suverenih europskih vladara. Na tom putu posebno treba izdvojiti godinu 879. kada papa Ivan VIII. knezu Branimiru šalje pismo u kojim ga priznaje za vladara i Hrvatsku svrstava u red europskih država. Sljedeći temelj hrvatske državnosti udaren je 925. godine kada papa Ivan X. u pismu hrvatskog vladara Tomislava naziva kraljem. Ta se godina smatra godinom uspostave hrvatskog kraljevstva, a Tomislava smatra prvim hrvatski kraljem. Narodna predaja kaže da je krunidbeni sabor održan na Duvanjskom polju. U vrijeme vladavine kralja Tomislava (dinastija Trpimirovića) hrvatska država doživljava najveći procvat. Tomislav je ujedinio hrvatske zemlje od mora do Drave, obranio ih od mnogih napadača.
Nažalost hrvatsko kraljevstvo nije bilo dugog vijeka. Međusobni sukobi i nesloga doveli su do toga da je već koncem 11. stoljeća hrvatsko kraljevstvo bilo pred propašću. U takvim okolnostima pretenzije susjednih nehrvatskih vladara bile su sve jače i žešće tako da je posljednji kralj hrvatske krvi Petar Snačić u pokušaju zaustavljanja ugarskog kralja Kolomana poginuo u boju u podnožju Gvozda (danas Petrove gore). Taj poraz bio je uvod u sporazum kojeg su 1102. postigli ostaci hrvatskog plemstva s Kolomanom u povijesti poznat kao Pacta Conventa. Ta godina Hrvatskoj i Ugarskoj donijela je zajedničkog vladara, no i dalje su funkcionirale kao zasebne kraljevine. Ipak tim sporazumom Hrvatska je izgubila neovisnost i međunarodni identitet.
Povijest nije bila sklona Hrvatima. U stoljećima koja su dolazila nesreća, jad, bijeda i smrt dolazile su jedna za drugom. Hrvatska, iako oslabljena unutarnjim previranjima, nesuglasjem i razjedinjenošću, nije bila lak plijen za dobro organiziranu tursku vojsku. Zahvalu za usporavanje ili zaustavljanje prodora najmoćnije vojne sile toga doba u pohodima prema Beču i srcu Europe u velikoj mjeri pripada Hrvatima. Cijena toga čina bila je velika, tako da se od nekadašnjeg velikog kraljevstva u 16. stoljeću svela na „ostatke ostataka“. Dok se Hrvate hvalilo kao „predziđe kršćanstva“, njihovi susjedi i vladari kojima su povjerili upravljanje vlastitom zemljom su ih ugnjetavali, pljačkali i držali u ropstvu. Zemlja je razjedinjena i u rukama stranih vlastodržaca sve više propadala, a narod je bez nacionalnog identiteta i suvereniteta živio u bijedi i siromaštvu sve do sredine 19. stoljeća.
Hrvatski narodni preporod (19. st.)
To je vrijeme kada se hrvatski nacionalni duh budi predvođen plemstvom i inteligencijom s jasno naglašenim rodoljubljem i osjećajem pripadnosti hrvatskome narodu. Pokreću se novine na hrvatskom jeziku, otvaraju knjižnice, škole i druge javne ustanove… U društvenom i javnom životu počinje se govoriti hrvatskim jezikom. Kruna svih tih nastojanja da se osigura pravo naroda da svojim jezikom raspravlja i da na svom jeziku donosi zakone i propise koji će urediti javni život dogodio se 1843. godine kada je Varaždinac Ivan Kukuljević Sakcinski u Hrvatskom saboru održao prvi govor na hrvatskom jeziku. Tim činom počeo je proces ukidanja latinskog kao službenog jezika u javnoj upravi u Hrvatskoj i uvođenje hrvatskog. Razumljivo bilo je velikih otpora i taj proces nije išao lako.
Vlaho Bukovac: Hrvatski narodni preporod
Mađarizacija i germanizacija Hrvatske nastavljena je još jačim intenzitetom. Međutim, politička samosvijest Hrvata sve je više rasla čemu je značajnu ulogu doprinio Hrvatski narodni preporod na čelu s Ljudevitom Gajem, Jankom Draškovićem i banom Josipom Jelačićem. Slomom revolucionarne 1848. godine hrvatski narod još jedanput je trpio sve nedaće koje mu je povijesni usud mogao donijeti. Apsolutizam Habsburgovaca i nakon toga proces mađarizacije doveli su do toga da je hrvatsko nacionalno biće dovedeno na rub opstanka. Srećom, zahvaljujući prosvjećenosti dijela hrvatskih političara onoga doba, književnika i drugih mislilaca Hrvati su u drugoj polovici 19. stoljeća napravili veliki iskorak ka narodnom osvješćivanju i stvaranju uvjeta za prihvaćanje novih političkih ideja i procesa koji su Europu vodili u posve drugom pravcu.
Dvadeseto stoljeće
Prvi svjetski rat doslovno je materijalno i duhovno opustošio ionako siromašne hrvatske zemlje. Završetkom Prvog svjetskog rata i propašću Austro-Ugarske Monarhije Hrvati ulaze u savez sa Srbima i Slovencima te stvaraju najprije državu Slovenaca, Hrvata i Srba koja će se 1. prosinca 1918. godine ujediniti s Kraljevinom Srbijom u državu Srba, Hrvata i Slovenaca pod vodstvom srpske obitelji Karađorđević. Tim činom Hrvati su sve više gubili suverenost što je kulminiralo 1928. godine ubojstvom hrvatskih političkih prvaka predvođenih Stjepanom Radićem u beogradskoj skupštini. Nakon toga terorističkog čina u novostvorenoj državnoj zajednici za Hrvate dolaze još teži dani. Kralj Aleksandar Karađorđević 1929. godine proglašava Jugoslaviju i uvodi diktaturu. Život pod srpskom hegemonijom u vrijeme Karađorđevića bio je za Hrvate više nego težak. Dovoljno je samo reći da Hrvati već 1920. Rapalskim ugovorom ostaju bez dijela svog povijesnog teritorija. Istra, kvarnerski otoci i Zadar, a kasnije i Rijeka su prepušteni Italiji. Nekoliko godina kasnije Hrvatska ostaje i bez Međimurja, Kastava i Boke kotorske. Hrvati pod čizmom Karađorđevića trpe velike nepravde, pritiske i teške progone. Stanje se dodatno pogoršava ubojstvom kralja Aleksandra u Marseilleu 1934. godine nakon kojeg se stanje u državi još više zaoštrava. Donekle situaciju smiruje sporazum Cvetković-Maček iz 1939. godine i uspostava Banovine Hrvatske, no to je bilo prekasno da bi polučilo neke značajnije rezultate u životu naroda.
Buknuo je Drugi svjetski rat, Kraljevina Jugoslavije se raspala pa je Slavko Kvaternik u ime Ustaškog pokreta i poglavnika Ante Pavelića 10. travnja proglasio uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. Nažalost, ta državna tvorevina ni po čemu nije bila nezavisna jer je stvorena voljom nacističke Njemačke i fašističke Italije, a tako je i funkcionirala u praksi. Unatoč svemu, velika većina Hrvata u početku prihvaća novoproglašenu državu vođena težnjom i idejom stvaranja vlastite države, no vrlo brzo nakon počinjenja prvih zločina dio naroda se okreće antifašizmu koji sve više jača i koji će pod vodstvom čelnog čovjeka jugoslavenskih komunista Josipa Broza Tita ostvariti konačnu pobjedu u krvavom četverogodišnjem ratu.
Spomen-obilježje na Bleiburškom polju
Hrvatima je završetak Drugog svjetskog rata bio vrlo dramatičan, obilježen masovnim ubojstvima hrvatskih vojnika i civila, zvjerskim mučenjima, progonima i izdajom. Nedvojbeno je da se radi o jednom od najtraumatičnijih razdoblja hrvatske povijesti. To je vrijeme kada su Titovi komunisti bez sudskih presuda na najbrutalniji način ubili na desetine tisuća civila, ranjenika i zarobljenih vojnika i bacili u jame diljem Slovenije, Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Sjeme posijano u prvim godinama poraća rodilo je još većim nezadovoljstvom u desetljećima života koji su dolazili. Beogradski centralizam sve je više jačao, a pritisak na Hrvate bivao je svakim danom sve veći. Titov jednopartijski sustav stezao je sve više omču oko vrata ljudima koji su zagovarali višestranačje i ideju naroda na samoodređenje. U desetljećima Titove Jugoslavije nad Hrvatima su počinjeni strašni zločini, posebno nad političkim neistomišljenicima i pripadnicima Crkve. Hrvati katolici žrtvu zagrebačkog nadbiskupa i kardinala bl. Alojzija Stepinca dižu na Oltar Svetosti.
Oslobođena, suverena i priznata
U drugoj polovici šezdesetih i početkom sedamdesetih dio hrvatske političke elite, intelektualci i studenti pokušali su nizom akcija, pa i prosvjedima, ostvariti veću samostalnost Hrvatske u jugoslavenskim granicama. Pokret je poznat pod nazivom Hrvatsko proljeće, no u prvim godinama osim što je javnost dignuta na noge nije polučio neke veće učinke. Ipak, zahvaljujući tom pokretu može se zahvaliti da su Tito i jugo-komunistički vlastodršci pristali da 1974. promijene jugoslavenski Ustav. Tom promjenom Jugoslavija je definirana kao „dobrovoljna zajednica ujedinjenih naroda“ . Federalne jedinice dobivaju čak pravo na odcjepljenje ako to žele njihovi narodi što je bilo i temelj odcjepljenju Hrvatske i drugih bivših jugoslavenskih republika od središnje vlasti u Beogradu na početku devedesetih godina prošloga stoljeća.
Urušavanje komunističkog sustava u njegovoj postojbini Sovjetskom savezu i zemljama koje su desetljećima stenjale pod njegovom teškom čizmom, lančanom reakcijom doveo je i do toga da su desetljećima zatirane ideje većih samostalnosti jugoslavenskih republika od središnje vlasti u Beogradu ponovo došle u prvi plan. Takve ideje nisu prihvaćali mnogi u političkom, a poglavito vojnom vrhu JNA koji su zajednički krenuli u otvoreni rat protiv republika koje su proglasile neovisnost. Diljem Hrvatske počinjeni su strašni zločini od strane srpskih okupatora i JNA, najteži u Vukovaru i Škabrnji, no ništa manje ne bole ni pojedinačni zločini počinjeni nad Hrvatima i građanima RH na stotinama drugih obilježenih i neobilježenih stratišta diljem Hrvatske. Najteži rat vodio se u Hrvatskoj i na području Bosne i Hercegovine gdje je jugoslavenska (velikosrpska vojska) pokazala svu raskoš svoga zločina. Ubijeno je na desetine tisuća nedužnih ljudi, razorene tisuće domova i gospodarskih objekata samo s jedim ciljem da svi Srbi žive u jednoj državi.
Oluja 1995. – predaja srpske vojske
Pod vodstvom predsjednika dr. Franje Tuđmana Hrvatska je uspjela na političkom i vojnom polju. Potpuno međunarodno priznanje ostvarila je 15. siječnja 1992. godine, a proces međunarodnog priznanja RH završen je njenim primanjem u punopravno članstvo Ujedinjenih naroda 22. svibnja 1992. godine. Hrvatska je u Domovinskom ratu vojno-redarstvenim akcijama Bljesak i Oluja 1995. godine oslobodila okupirana područja zapadne Slavnije, Banovine, Like i Dalmatinske zagore, a prostor Podunavlja i Baranje mirno reintegrirala 1998. u svoj državni i ustavno-pravni sustav. Europski put Hrvatske gradio se godinama i desetljećima. Od 2008. godine Hrvatska je članica NATO saveza. Proces pristupanja Europskoj uniji bio je mukotrpan i dug. Nakon godina priprema, zahtjev za članstvo podnijet je 21. veljače 2003. godine, da bi već sljedeće godine Hrvatska dobila i status kandidata. Teški pregovori urodili su plodom 1. srpnja 2013. gada je Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije.
Izvori: __________________
- Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture. (1980.) : Školska knjiga. Zagreb.
- Frangeš, Ivo. (1986.) : Povijest hrvatske književnosti. Nakladni zavod MH – Cankarjeva založbe. Zagreb – Ljubljana.
- Goluža, Božo. (2008.) : Hrvatski narod u Kraljevini Jugoslaviji. Crkva na kamenu. Mostar.
- Domovinski rat. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 9. 4. 2023. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=15884>.
