Pogled na Devinsku Novu Ves i okolicu
Dárius Krajčir: Malo nas ima, dvojezičnih natpisa naselja nema, ali svi znaju gdje žive Hrvati
Autor: Kristijan Skočibušić / Foto: Arhiva Dárius Krajčir / Facebook – Hrvatski kulturni savez
Narod je kao obitelj koju prepoznajemo i koja se određuje imenom i prezimenom, jezikom, navikama, tradicijom, koja ga čini prepoznatljivim u odnosu na druge, koja ga povezuje s drugima i koja ga čini ponosnim time što jest, što nosi u srcu, što čuva i čime potvrđuje svoje postojanje u nekom prostoru desetljećima i stoljećima. Hrvati su po tome slični mnogim drugim srednjoeuropskim narodima, ali ipak …
Povijest je htjela da Hrvatima život, nakon doseljenja na prostore omeđene na sjeveru rijekom Dravom, a na jugu morem nikada nije bio lak. Lijepa i bogata hrvatska zemlja bila je mnogim susjedima želja i motiv da je imaju, da njome upravljaju i baštine blagodati koje ona nudi. Stoljeća turbulentnog srednjega vijeka nudila su sve samo ne život narodu i razvoj hrvatske državnosti onako kako su mnogi priželjkivali. O tome je mnogo toga napisano i rečeno i nema potrebe ponavljati već poznato, ali treba jasno reći da je malo naroda tijekom petnaestog, šesnaestog i sedamnaestog stoljeća trpjelo takve nedaće kao što je to hrvatski narod. Svakodnevna nesigurnost, ratovi, nedaće svih vrsta, pa i unutarnji sukobi između plemstva koje je trebalo biti predvodnikom zaštite narodnih prava i nositeljem identiteta, zbog svoje uskogrudnosti i stavljanja osobnih interesa ispred narodnih, dovelo je do velikog stradanja hrvatskog naroda.
Prodor Turaka na Balkan tijekom petnaestog stoljeća, kada su kršćanske države pred moćnom vojnom silom koja je došla s Istoka padale jedna za drugom, Hrvate je stavio pred zid preko kojeg se nije moglo. Morali su braniti svoju zemlju, svoju obitelj, svoj narod. Mnogi povijesni izvori govore da Turcima nije bilo lako s Hrvatima i da samo tako lako nisu osvajali hrvatske zemlje kako su zamislili. Ipak, razlika u snazi i brojnosti bila je na njihovoj strani pa je jedan dio hrvatskog životnog prostora pao i postao u svakom životnom pogledu sastavnicom otomanske carevine. Međutim, narod se nije predavao. Nije odustajao od svoga identiteta, svoga izgrađenog načina života, svoje vjere.
Nakon turskih osvajanja došlo je do velikog seljenja kršćanskog stanovništva, izbjeglištva i progonstva iz Bosne, Hercegovine, dalmatinskog zaleđa, Like i drugih krajeva dalje prema Zapadu. Trebalo je nastaviti živjeti, naći sigurnost ponekad daleko od rodnog kraja, od zavičaja svojih predaka i zemlje iz koje i danas čvrsto korijenje podsjeća i poziva na povratak.
U vremenu globalizacije, kada je sve dostupno on-line često mnogi postavljaju pitanja tko su, koga predstavljaju, od kuda dolaze, gdje su im korijeni, kojoj grani obiteljskog stabla pripadaju. To je posebno došlo do izražaja u zemljama nakon propasti komunizma, rušenja Željezne zavjese i otvaranja prostora za traganja kod svih naroda, poglavito manjinskih zajednica, za svojim identitetom. Jedna od njih, koja je demokratizaciju društva nakon devedesetih godina prošloga stoljeća iskoristila je hrvatska manjina u Republici Slovačkoj.
Povijesni izvori govore da je riječ, iako nevelikoj, ali čvrstoj i zdravoj grani hrvatskog nacionalnog bića koja je unatoč svim nedaćama, boli i stradanjima uspjela preživjeti, sačuvati svoj nacionalni identitet, svoje simbole, jezik, nošnju, običaje, vjeru, način života i sve drugo što jednu zajednicu diže na razinu naroda ili narodne zajednice.
Povijesni izvori govore da se Hrvati na prostor današnje Slovačke doseljavaju u tri vala, najviše tijekom 16. i 17. stoljeća. Uglavnom je riječ o stanovištu izbjeglom pred Turcima iz današnje Like i Banovine. U novoj domovini našli su sigurnost, ali to nije bio razlog da zaborave svoje narodno podrijetlo, da se odreknu jezika, običaja i vjere. Dolaskom u novu domovinu donijeli su svoj narodni duh, snagu identiteta i zajedništva koje ih je održalo do danas. Preporodili su naselja u koja su došli (prema nekim podacima čak ih je bilo devedesetak), osnovali nova, dali im hrvatske nazive, a do danas su ostali u zajedništvu u tek nekoliko njih.
Povjesnica govori da ni u novoj domovini nisu imali mira i da su često etiketirani kao čimbenik koji donosi probleme. Tu se prije svega misli na vrijeme nakon raspada Austro-Ugarske Monarhije kada je relativno kompaktna zajednica gradišćanskih Hrvata razbijena i nastavila živjeti u tri (a kasnije četiri države) Austriji, Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj. Gledajući identitetski po jeziku Hrvati u Slovačkoj čine tri relativno zasebne skupine. U Devinskom Novom Selu žive čakavci, u Hrvatskom Grobu kajkavci i ikavci, a u Hrvatskom Jandrofu i Čunovu Hrvati koji govore gradišćansko-hrvatskim jezikom.
Životno najteže Hrvatima u Slovačkoj bilo je tijekom 20. stoljeća. Krvavi svjetski ratovi ostavili su veliki ožiljak na nacionalnom biću, bilo je mnogo stradanja, etiketiranja i sumnji. Žrtvu su podnijeli u to nema nikakve dvojbe, poglavito nakon Drugog svjetskog rata, kad su od strane komunističkih vlasti označni kao remetilački čimbenik. Danas je posve jasno da za to nije bilo nekih velikih razloga osim činjenice da su živjeli u naseljima neposredno uz Željeznu zavjesu.
Unatoč svim nedaćama, Hrvati u Slovačkoj su opstali i danas pretežito žive u četiri općine u okolici Bratislave: Devinsko Novo Selo (Devínska Nová Ves), Hrvatski Grob (Chorvátsky Grob), Čunovo i Hrvatski Jandrof (Jarovce). Službeni popis stanovništva govori da u Republici Slovačkoj živi tek nešto više od 1200 stanovnika koji se izjašnjavaju Hrvatima i koji govore hrvatskim jezikom svojih predaka. Međutim, procjene ljudi koji su bolje upućeni u stanje i rad hrvatske nacionalne manjine u Slovačkoj govore da ih ima više od 4.000. Zanimljivo je da na popisima stanovništva održanim nakon pada komunizma, raste broj stanovnika koji se nacionalno određuju hrvatskim predznakom, a sve više ih i govori hrvatskim jezikom.
Najveći broj Hrvata u Slovačkoj nalazi se u Devinskoj Novoj Vesi (Devinskom Novom Selu) u kojemu je načelnik općine Dárius Krajčir, koji za sebe kaže da je ponosni Slovak i Hrvat. Riječ je o mladom političaru rođenom u obitelji majke Slovakinje i oca Hrvata koji tečno govori hrvatski jezik i koji je mnogo doprinio da se hrvatska zajednica ponovo nađe u središtu mnogih društvenih i kulturnih aktivnosti.
O tome kako hrvatska manjina u prvim desetljećima 21. stoljeća živi u Slovačkoj kaže:
– Hrvati u Slovačkoj žive kao i svi drugi slovački građani. Ništa posebno. Svakodnevno dijele iste probleme i radosti. Nemamo nikakvih problema kada je riječ o ostvarivanju naših manjinskih prava. U tome imamo veliku potporu većinskog slovačkog naroda i na tome smo zahvalni. Imamo sve što trebamo kao nacionalna manjina. Dobro smo organizirani kroz razna kulturna društva koja čuvaju narodne običaje, jezik i nacionalni identitet. Naša krovna organizacija je Hrvatski kulturni savez, a u Devinskoj Novoj Vesi imao i Hrvatski muzej koji djeluje u sklopu Slovačkog narodnog muzeja. Prema važećem slovačkom zakonodavstvu nemamo pravo na dvojezičnost u naseljima u kojima žive Hrvati, ali svatko tko dođe u Devinsku Novu Ves ili bilo koje drugo naselje vrlo brzo će znati da tu od davnina žive Hrvati. U zadnjih desetak godina puno radimo na tome da se snažno povežemo s većinskim narodom. Taj napor dao je lijepe rezultate. Naime, mnogi članovi hrvatskih kulturnih društva su Slovaci jer nemao toliko hrvatske djece. Zajedno vježbamo i nastupamo.
Lijepa je to priča o suživotu i zajedništvu većinskog i manjinskog naroda. Za ljude koji rade u javnoj upravi i drugim javnim službama organiziramo tečajeve hrvatskog jezika i sve funkcionira na najbolji mogući način. Ponosni smo na to da imamo razumijevanje i potporu većinskog slovačkog naroda. Posebno me veseli, kao načelnika općine Devinska Nova Ves, koja administrativno pripada gradu Bratislavi, da smo uspostavili prijateljske odnose s više općina u Hrvatskoj. Iako smo u manjini, Hrvati su u Devinskoj Novoj Vesi poštovani i cijenjeni što potvrđuje i podatak da smo nekoliko ulica imenovali po hrvatskim gradovima i regijama.
Načelnik Dárius Krajčir naglašava da je suradnja na svim razinama sve bolja i da ih to veseli. Uvjeren je da se postojeća suradnja i veze s Hrvatskom mogu još više produbiti i osnažiti, posebno na gospodarskom planu. Devinska Nova Ves je naselje koje broji nešto manje od osamnaest tisuća stanovnika od kojih oko tisuću ima hrvatsko podrijetlo.
– Malo nas ima, ali za nas svi znaju. Dobro smo prihvaćeni na svim poljima, od gospodarskog do društvenog i kulturnog. Tijekom pet stoljeća života u Slovačkoj Hrvati su dali veliki doprinos razvoju slovačkog društva, uvijek su bili aktivni sudionici društvenih procesa, nikada nisu bježali od odgovornosti i želje da stvaraju životne uvjete koji će biti u funkciji općeg dobra zajednice u kojoj žive. Hrvati u Slovačkoj su otvoreni za suradnju, aktivni u očuvanju svoga narodnoga identitet, vjerni svojoj Crkvi i u tome imaju veliku potporu većinskoga slovačkoga naroda. To se najbolje vidi na kulturnim manifestacijama koje organiziramo, na kojim ravnopravno s istom voljom i veseljem sudjeluju Hrvati i Slovaci – istaknuo je načelnik općine Devinska Nova Ves Dárius Krajčir.
Priču o Hrvatima u Slovačkoj nikako ne treba završiti na iznijetim podacima i stavovima. Prostora za istraživanje je mnogo. Tu prije svega mislimo na prikaz narodnog identiteta kroz opis narodne nošnje, običaja, vjerovanja i otkrivanja poveznica s identitetima krajeva iz kojih su prije pola tisućljeća doselili u Slovačku.
Fotogalerija: ________________
_____________________________
Tekst je objavljen uz novčanu potporu Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti.
