Spomen obilježje nevinim žrtvama u Drvarićevoj šumi
Pedesetak uglednih Varaždinaca u Drvarićevoj šumi ubijeno je bez sudskog pravorijeka
Na području Varaždinske županije nalazi se više od pedeset masovnih grobnica s potpisom i pečatom Titovih komunista
Autor: Kristijan Skočibušić / Foto: Arhiva Terra vox
Proljeće 1945. godine za hrvatski narod bilo je jedno od najtežih u njegovoj 14 stoljeća dugoj povijesti. Bilo je to vrijeme kada je cijeli hrvatski povijesni, državni i politički prostor bio u znaku smrti, patnje, boli, beznađa, izdaje i osvete… Bilo je to vrijeme najveće tragedije hrvatskog naroda u njegovoj novijoj povijesti. Rane zadobivene u zadnjoj godini Drugog svjetskog rata i napose nakon njegovog završetaka hrvatski narod liječio je desetljećima nakon toga. Posljedice „oslobođenja domovine“ koju su proveli komunisti bile su katastrofalne i nepopravljive. Bolne rane i ožiljci su ostali u narodnom biću, nacionalnoj svijesti, ćudoređu i kulturi, gospodarstvu, prosvjeti … Osjećamo ih i danas.
Hrvati su zahvaljujući „pravdi“ komunista u završnim godinama rata, i nakon njega, u nekim hrvatskim krajevima i mjestima gotovo nestali ili su brojčano prepolovljeni i obezglavljeni zbog ubojstava istaknutih građana, intelektualaca, profesora, inženjera, pravnika, umjetnika i drugih koji su bili, ili su mogli biti, nositelji društvenog, kulturnog, gospodarskog i nacionalnog razvoja. U pravilu riječ je o ubojstvima izvedenim na najokrutniji način nad pojedincima ili grupama ljudi. U najvećem broju njihov jedini grijeh bio je to što su Hrvati. Ubijeni su bez prava na obranu, a sudskih postupaka u kojima bi tužitelj dokazivao njihovu krivnju uglavnom nije ni bilo.
Zločin u Drvarićevoj šumi
Nažalost progon, ubojstva i maltretiranja civila i pripadnika hrvatskih oružanih snaga nije zaobišao ni područje današnje Varaždinske županije. Gotovo da nema općine u kojoj ne postoji masovna grobnica u kojoj su bez ikakvog znamena pokopani pojedinci pa i cijele obitelji. Josip Jurčević, povjesnik i marljivi istraživač ratne i poslijeratne hrvatske povijesti, s posebnim naglaskom na žrtve koje su ubijene u mjesecima i godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata, u knjizi Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina[1](DIS, Zagreb 2012.) navodi da na području Varaždinske županije ima više od pedeset masovnih grobnica s potpisom i pečatom jugoslavenskih komunističkih vlasti u kojima se nalazi više tisuća tijela ubijenih civila i vojnika. Tek manji dio njih je temeljito istražen i dostojno obilježen. Desetljećima se o tome šutjelo, iako su postojali, a i danas postoje ljudi koji mogu posvjedočiti o komunističkim zločinima. Jedna od takvih masovnih grobnica nalazi se u Drvarićevoj šumi, nedaleko od naselja Tužno, u Općini Vidovec[2]. Procjenjuje se da se u toj grobnici nalazi pedesetak tijela, ponajviše uglednih građana Varaždina, koji su na zvjerski način ubijeni u rano jutro 29. lipnja 1945. godine. Riječ je o Varaždincima koji su bili pritvoreni u varaždinskom zatvoru, a na stratište su dovezeni kamionima[3]. Bila je to noć i jutro kad su Drvarićevom šumom i cijelim naseljem Tužno odzvanjali bolni krici nevinih ljudi čija će molitva biti prekinuta zločinačkim povlačenjem otponca na pušci ili samokresu. Pogrešno je misliti da su ubojstva bila posljedica ratnog nereda i nesnalaženja te kako su pojedinci uzimali pravo koje im ne pripada kako bi se osvetili i sl. Bilo je i toga, no uhićenja, mučenja i ubojstva civila i vojnika u Varaždinu rađena su planski na temelju popisa što ga je koncem ožujka 1945. godine sastavila Titova OZNA[4], a na tom popisu nalaze se i neke od osoba koje su umorene u Drvarićevoj šumi. Titovi komunisti zločin su pomno planirali i proveli u djelo.
Mnogi su u Tužnom i okolnim mjestima znali što se točno te kobne noći dogodilo u Drvarićevoj šumi, no o tome se vrlo rijetko govorilo samo u krugu obitelji ili najboljih prijatelja. Desetljećima se u strahu šutjelo, pokušalo zaboraviti, zamesti svaki trag zločina što ga počiniše komunistički zločinci nad nevinim ljudima nakon završetka Drugog svjetskog rata. Tako je bio sve do 1990. godine kada je održana prva sveta misa zadušnica za nevino ubijene u Drvarićevoj šumi. Od tada mnogo je učinjeno na obilježavanju mjesta stradanja u Drvarićevoj šumi. Najprije je postavljen spomen križ, a kasnije je zahvaljujući poticaju načelnika Općine Vidovec Brune Hranića te Ivice Pandže, predsjednika Komisije za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća Općine Vidovec, uređen grob s popisom ubijenih, te izgrađen oltar. Sveta misa zadušnica služi se svake godine na blagdana Sv. Petra i Pavla.
Šutnja o zločinu i zločincima
Među ubijenim u Drvarićevoj šumi nalaze se brojna ugledana imena onodobnog varaždinskog javnog, kulturnog, prosvjetnog i političkog života. No u ovoj prigodi ne želim isticati niti jedno od njih jer svaka nevina ljudska žrtva jednako je vrijedna spomena i poštovanja. Namjera nam je naglasak staviti na čin šutnje o zločinu koji se dogodio i onima koji su ga počinili. Više od četrdeset godina o komunističkom zločinu u Drvarićevoj šumi i drugim mjestima masovnog pogubljenja civila i vojnika javno nije izgovorena niti jedna riječ, a kamoli da je netko od nositelja javnog i političkog života u Titovoj Jugoslaviji osudio zločin. Deklarativne i pravne osude nije bilo. Šutnja je bila okvir ponašanja i razmišljanja. Ona je bila dobro osmišljen plan djelovanja kako prikriti i zaboraviti počinjeni zločin.
Kao ilustracije za navedenu tezu navest ćemo tek nekoliko primjera. U tom kontekstu posebno je zanimljiva sudbina Franje Galinca[5], jednog od najuglednijih profesora varaždinske Gimnazije, čije se ime nalazilo na popisu OZNE[6]. Ubijen je s drugim uglednim Varaždincima 1945. godine negdje u okolici Varaždina. Iako se radilo o jednom o intelektualnih stupova Grada Varaždina, znanstveniku i velikom istraživaču hrvatske kajkavske književnosti, desetljećima se o njemu nije smjelo ništa govoriti, a ni pisati.
Prof. Drago Bišćan[7] navodi: „Franjo Galinec kažnjavan je još i dugo poslije svoje fizičke smrti – sustavnim prešućivanjem, o čemu su vodili brigu varaždinski ideološki ekolozi. Najdrastičnije takvo prešućivanje dogodilo se 1986. godine, kad se pripremala Spomenica varaždinske Gimnazije, u povodu 350. obljetnice njena postojanja. Tada su posljednji jahači varaždinske ideološke Apokalipse (upotrebljavam množinu, jer su – osim glavnog urednika – idejno -političku kontrolu nad izdavanjem te knjige imali i tadašnji Općinski komitet SKH i CK SKH) odlučili da Franjo Galinec ne uđe u tekst Spomenice pod naslovom Značajne i zaslužne ličnosti varaždinske Gimnazije.“ ( Varaždinske vijesti, br. 14. 1992.)
Međutim, u istoj toj velikoj spomen knjizi varaždinske Gimnazije Ivan Vrančić pišući o učenicima i profesorima u prvim godinama okupacije donosi hvalospjeve i nekritičko sagledavanje uloge pripadnika NOP-a. Nadalje, iscrpno piše o ustaškim zločinima počinjenim nad Židovima i drugim građanima te kaže da “je na drugoj strani u Gimnaziji bilo profesora čija imena želimo zaboraviti”.[8] Među imenima određenim za zaborav, kao što vidimo, bilo je i ime prof. Franje Galinca.
Ilustrativan je i sljedeći primjer. Riječ je o nevinoj žrtvi uglednog seljaka Mije Miška Ptičeka iz Beletinca kojeg je OZNA pogubila 1947. godine samo zato što je dao hranu učitelju Boži Turzanu koji se nije htio vratiti u zatvor. O tom svirepom ubojstvu seljaka, oca sedmero djece, desetljećima se javno nije smjelo govoriti, a prof. Franjo Martinez istražujući tu temu u knjizi Uzdarje zavičaju navodi:
„Nažalost, čak i danas postoje oni koji traže da se o tomu ne govori, da se jame ne otkrivaju, da se stratišta ne obilježavaju i da se sve prepusti šikari i zaboravu. Takvi brane zločin, bilo da su sami, ili preko svoje rodbine u njega bili involvirani, ili su obično koristili privilegije stečene na osnovi služenja režimu, ili zbog nekih drugih sebičnih interesa. Krajnje je nehumano i bogohulno oduzimati ljudskom biću pravo na život, potom na dostojan pogreb i pravo na grob. S druge strane moralna obveza svih dobronamjernih ljudi je da razobličuju nametnute laži i komunističke stereotipe, ne radi osvete, već radi otkrivanja istine jer ako nema istine, nema ni slobode.“ [9]
O komunističkom nastojanju da se zaborave zločini počinjeni tijekom i nakon Drugog svjetskog rata na komemoraciji u Drvarićevoj šumi održanoj 2013. godine govorio je mons. Josip Mrzljk[10], varaždinski biskup, kazavši kako čin zaborava treba osuditi, zločine pamtiti i istražiti, a počinitelje i nalogodavce kazniti.[11]
Na svakom koraku o Titu i komunistima
Dok se desetljećima moralo šutjeti o zločinu u Drvarićevoj šumi, komunističke vlasti na području općine Vidovec vrlo aktivno su provodile drugi plan u kojem se na svakom koraku javno potvrđivala pripadnost komunističkoj ideologiji. O sućuti javnosti i predstavnika javne vlasti te odgovornosti počinitelja nije bilo riječi. Šutnja je mnogima davala privilegiju i sigurnost. Zločin je prošao neosuđen, a počinitelji nekažnjeni. Ulice diljem naselja današnje općine Vidovec dobile su nazive po palim borcima i drugim zaslužnim komunističkim revolucionarnima, a glavna vidovečka ulica nosila je naziv Ulica Maršala Tita[12]. Tako je ulicu dobio onaj koji je zapovjedio ubojstvo stotina tisuća nedužnih ljudi i vojnika, a neizravno i nevino stradalih u Drvarićevoj šumi. Na tome se nije stalo. Osnovna škola Vidovec, jedna od najstarijih u Varaždinskoj županiji, također je dobila naziv Maršal Tito, a pokrovitelj škole bio je garnizon Jugoslavenske vojske iz Varaždina. Titovi oficiri bili su česti gosti u školi, djeci držali predavanja i druge aktivnosti.
Druga osnovna škola na području općine Vidovec, ona u naselju Tužno, dobila je naziv po komunističkom revolucionaru Edi Švagelu[13]. Ustrajući u šutnji i provođenju projekta zaborava, miljenici narodne komunističke vlasti u središtu Vidovca, u školskom dvorištu, pred samim ulazom u školu, 1955. godine podižu spomen obilježje za jedanaest palih boraca NOR-a s vidovečkog područja. Riječ je o pripadnicima Titovih postrojbi koji su poginuli tijekom rata na ratištima diljem Hrvatske. Godine 1966. trojici ubijenih varaždinskih komunista u parku je podignut spomenik. Nitko nema ništa protiv odavanjem počasti žrtvama koje su iskreno slijedile ideju komunizma, no neoprostivo je provođenje projekta zaborava i zamagljivanja istine i temeljnih ljudskih prava te prava žrtve na dostajan ukop i vječni spomen. Istina o djelu i karakteru onih koji su provodili i osmislili taj projekt nalazi se u masovnoj grobnici u Drvarićevoj šumi. Na tom mjestu, nakon završetka rata, u rano ljeto 1945. ubojstvima nedužnih ljudi pokazali su zločinačku snagu svoga lika, ideologije koju su slijedili i bešćutnost svoga karaktera.
Kako do spomen obilježja u Drvarićevoj šumi?
Inače, do spomen obilježja u Drvarićevoj šumi lako je doći. Svatko tko želi odati počast nevinim žrtvama Titovog komunističkog terora, do mjesta, gdje je zločinačka ruka usmrtila više od pedeset nevinih ljudi, može doći cestom što od Varaždina preko Beretinca i Črešnjeva vodi do naselja Tužno ili pak cestovnim pravcem iz Vidovca preko Tužnog i dalje prema Črešnjevu i Varaždinu. Spomen obilježje nalazi se tek nekoliko stotina metara od navedene ceste na kojoj se nalazi i prometna spomen ploča koja usmjerava na put do spomen obilježja.
U ovoj prigodi treba naglasiti i to da je na ulazu u naselje Šijanec 1998. godine na inicijativu Udruge dragovoljaca Domovinskog rata i Komisije za utvrđivanje žrtava Drugog svjetskog rata i poraća izgrađeno spomen-obilježje za sve žrtve koje su pale za hrvatsku slobodu od spominjanja hrvatskog imena. Središnjim dijelom toga spomen-obilježja dominirala je skulptura Vidovečka mati slobode[14], izrađena u terakoti, rad umjetnika Izidora Popijača Žige[15]. Nažalost, Popijačeva skulptura godinama nezaštićena, zbog djelovanja kiše, snijega i leda u jesenskim i zimskim mjesecima, te jakog sunca tijekom ljeta, dobila je velika i nepopravljiva oštećenja. To je bio razlog zašto je nakon desetak godina uklonjena te na njeno mjesto postavljena nova, rad kipara Ljudevita Minđeka[16]. Skulptura je izrađena od mramora. Spomen-obilježje lijepo je hortikulturno uređeno, postavljene su klupe i uređene staze.
Svećeničke žrtve
Na području Općine Vidovec tijekom Drugog svjetskog rata i u prvim godinama poraća ubijeno je oko 90 ljudi. Među prvima Vidovčanima koji su stradali od komunističkih krvnika bio je svećenik Ivan Dominik Držaić, (Cargovec 1890. – Donja Kupčina 1942.). Držaić je bio franjevac (RMB) te svećenik Zagrebačke nadbiskupije i mučenik. Prva je svećenička žrtva Zagrebačke nadbiskupije koju su ubili partizani. U Franjevački red stupa u rujnu 1907., a svećenički red primio je 10. kolovoza 1913. godine. Iz Franjevačkog reda izlazi godine 1928. i postaje član svećeničkog zbora Zagrebačke nadbiskupije. Bio je upravitelj Župe Sv. Triju kraljeva u Velikoj Erpenji (1927. – 1935.), župnik kod Sv. Martina u Jamnici (1935. – 1940.) te ujedno privremeni upravitelj župe Donja Kupčina. Na mjestu župnika u Donjoj Kupučini bio je od 1940. do 1942. godine. Umro je 15. studenoga 1942. godine. Zapravo, partizani su ga toga dana s nekolicinom mještana odveli u šumu, mučili i ubili. Župnik Držaić na tijelu je imao čak 18 uboda od bajuneta. Pokopan je tek 19. studenoga 1942. na groblju u Kupčini.
Svećenici Anselmo Canjuga i Ivan Dominik Držaić
Svakako, najpoznatiji Vidovčan, koji je stradao u godinama poraća, bio je svećenik Anselmo Canjuga,[17] kapucin, odgojitelj sjemeništaraca, orguljaš, zborovođa i skladatelj. Tužitelji su njegov jedini grijeh pronašli u njegovoj ljubavi prema čovjeku u nevolji i želji da pomogne. Naime, u proljeće 1947. godine na samostanska vrata došao je čovjek i predstavio se kao hrvatski ilegalac (križar)[18] i zatražio pomoć u lijekovima za navodno ranjene križare. Bila je to namještaljka u režiji OZNE. Ne sluteći prijevaru, šaka lijekova, ljudskosti i milosrđa[19] što ih je Anselmo Canjuga dao tom čovjeku za OZNU su bili neoprostivi grijeh. U montiranom procesu svećenik Anselmo Canjuga osuđen je na 16 godina zatvora. Umro je 1952. godine u kaznionici Stara Gradiška. Spomen na ovog istaknutog hrvatskog glazbenika, odgojitelja i mučenika u hrvatskoj javnosti je vrlo rijedak. Desetljećima je lik i djelo Anselma Canjuge hrvatskom javnom prostoru (osim u Crkvi) bilo zaboravljeno pa i zabranjeno. Nažalost ni njegov rodni Vidovec do sada nije učinio mnogo na ispravljanju tih pogreški i propusta.
Uspostavom hrvatske neovisnosti i kidanjem okova što ih je stvorila komunistička ideologija, sve više se govori o Anselmu Canjugi i istražuje njegova bogata glazbena ostavština. Sve to trebao bi biti poticaj odgovorim ljudima u općini Vidovec da se konačno pokrene inicijativa za podizanje spomenika Anselmu Canjugi i Ivanu Dominiku Držaiću u Vidovcu ili imenovanje nekih od vidovečkih ulica njihovim imenima kao trajan spomen.
_______________________
[1] str. 130-133.
[2] Općina Vidovec nalazi se u Varaždinskoj županiji. Najvećim dijelom je smještena u Varaždinskom polju tek nekoliko kilometara jugozapadno od Grada Varaždina. Izrazito je poljoprivredni kraj poznat po proizvodnji povrća, poglavito glasovitog varaždinskog zelja. Površinom se ubraja među manje općine u Varaždinskoj županiji. Stanovništvo čine u gotovo stopostotnom broju Hrvati, katolici. Od kulturno-povijesnih spomenika najvažniji su dvorac Krkanec iz 18. st., Crkva sv. Vida iz 19. stoljeća, dvorac Vidovec s parkom iz 19. stoljeća. Na području općine Vidovec posjede su imale velike hrvatske plemenitaške obitelji Patačići i Kukuljevići.
[3] Među ubijenima na zvjerski način bilu su, među ostalim, bračnim par Emilija i Metel Ožegović, Stjepan Hršak, Milan Kraus, Ivan Krog, Josip Trstenjak, Šimun i Lura Novak, Đuro Herman i dr.
[4] Jurčević, Josip (2005.): Bleiburg / Jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima, DIS, Zagreb, str. 327.
[5] Franjo Galinec (1887.-1945.) dugogodišnji profesor varaždinske Gimnazije i istraživač hrvatske književne povijesti. Brojne znanstvene i stručne radove te studije objavljivao je u više hrvatskih znanstvenih časopisa.
[6] OZNA (Odjeljenje za zaštitu naroda) je zloglasna komunistička tajna policija koja je organizirala i izvršila brojna mučenja i najokrutnija ubojstva pojedinaca ili skupina ljudi za koje su smatrali da su ili bi mogli biti protivnici komunističkog režima. Pomoću svojih doušnika bila je strah i trepet među narodom, posebno u godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata. Osnovana je odlukom Josip Broza Tita 13. svibnja 1944. godine.
[7] Varaždinske vijesti (1992.), br. 14.
[8] Vrančić, Ivan (1986.): Đaci i profesori varaždinske Gimnazije u prvim godinama okupacije / U knjizi Gimnazija – SC Gabrijel Santo, Varaždin, str. 156.
[9] Martinez, Franjo (2015.): Uzdarje zavičaju, Matica hrvatska, Čakovec, str. 156. i 157.
[10] Josip Mrzljak rođen je 1944. godine u Vukovaru. Obitelj potječe iz Krašića. Oca su mu komunisti ubili bez ikakvog suđenja s još stotinjak osoba u „vukovarskoj kristalnoj noći“ 12. travnja 1945. godine. Nakon toga obitelj se vraća u Krašić, za svećenika se školuje u zagrebačkom Nadbiskupskom sjemeništu, teologiju je studirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1969. godine. Pastoralno djeluje u više župa, a za biskupa Varaždinske biskupije imenovan je 2007. godine.
[11] www.politikaplus.hr , 09.03.2013.
[12] Josip Broz Tito (1892.-1980.), političar, državnik, vođa antifašističkog pokreta u Jugoslaviji, komunistički diktator. Odgovoran za ubojstva i mučenja stotina tisuća civila i zarobljenih vojnika nakon Drugog svjetskog rata.
[13] Edo Švagel (1920.- 1943.), komunist, sudionik brojnih partizanskih akcija. Bio je zamjenik zapovjednika Udarnih partizanskih grupa na Kalniku gdje je ranjen i zarobljen. Ubijen je u Križevcima.
[14] Skočibušić, Kristijan (1999.): Općina Vidovec – zanimljivosti iz zeljarskog i tužanskog kraja, Vidovec, str. 89.
[15] Izidor Popijač Žiga rođen je 1947. godine u Bednji. Samouki je umjetnik koji je izlagao na više desetaka kolektivnih i samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu.
[16] Ljudevit Minđek suvremeni je hrvatski kipar, rođen u Varaždinu.
[17] Anselmo Canjuga (Budislavec 1894.-Stara Gradiška 1952.) školovao se u Vidovcu, Varaždinu i Senju. Za svećenika je zaređen 1917. godine. Više godina djelovao je u Kapucinskom samostanu u Varaždinu gdje radi kao odgojitelj sjemeništaraca, orguljaš i skladatelj. Iznimno je velik njegov doprinos hrvatskoj crkvenoj glazbi. Od 1938. do 1947. godine radio je u Osijeku gdje surađuje s HNK Osijek. Bio je zborovođa i predavač glazbe na gimnaziji. Skladao je brojan glazbena djela među kojima je i domoljubna skladba „Za Hrvatsku“ koja je bila iznimno popularna u vrijeme NDH. Osobno je poglavniku Anti Paveliću na audijenciji predao partituru skladbe. Obrađivao stare hrvatske crkvene i pučke napjeve.
[18] Križari su bili gerilske grupe nastale od razbijene vojske NDH. Djelovali su u izoliranim grupama od 1945. do 1950. godine. Nisu bili vjerski pokret, nego im je cilj bio srušiti jugoslavenski komunistički predak i ponovo uspostaviti NDH. OZNA i UDBA nemilosrdno se obračunavale s pripadnicima gerilskih križarskih grupa koje su djelovale na području Hrvatske te Bosne i Hercegovine.
[19] www.zupa-vidovec.hr
